FAMOZNO: MERITUM GROTESKE
U obavezi da događaj o kome pišete roman ili snimate seriju rekonstruište tako da koliko-toliko korespondira sa istorijski uglavljenom faktografijom.
Na šta bi, recimo, ličila serija o američkom građanskom ratu ako bi serijin autorski tim prećutao da se taj rat vodio s ciljem ukidanja ropstva, a predstavio da su, umesto Linkolna i njegovog generaliteta, rad vodili Pat Garet i Bili D Kid.
A serija „Tvrđava“ upravo nešto slično radi. I upravo je zato stekla ogromnu popularnost u društvu koje ne samo da „ne zna ništa o sebi“ (Đinđić) nego i ne pomišlja da išta sazna o sebi, društvo u kome su neprekinuti nizovi posledica nejasnog uzroka - tzv. stradanje - najveći (i najunosniji) politički i paraumetnički kapital.
Hajde da to postavimo ovako: Odgovornost za površnost. Neuverljivost i dekontekstualnost serije „Tvrđava“ ne pripisujem autorskom timu, nego publici. Publika hoće da gleda upravo takve uratke, autorski timovi joj samo izlaze u susret, a RTS - jedan od glavnih kreatora prećutanog konteksta - domaćinski dreši kesu za takve projekte.
Najsvetlije tačke serije su dibidus sporedni likovi - groteskni kninski „pukovnik“, verna slika i prilika dekontekstulne JNA, koja se preksinoć srozala na logistički centar za paravojne elebake - i još groteskniji Dilparin sin, potpuno nekontrolisani Petar.
Kinezi bi rekli da ta dva lika govore o čitavom zamešateljstvu iz čijih je ruševina (i grobova) izrasla serija „Tvrđava“, više nego milion ostalih serijinih slika i „frejmova“. A evo šta (naravno nehotice) govore: Kakva-takva država se raspala, jedna od raspadnutih državica, Srbija, bajagi krenula da napravi veliku sebe, ali je tako raspadnuta bila u u stanju da napravi samo veliko sranje, iz koga su njeni „državnici“ namlatili velike pare, koje su njihovi sinovi spičkali na kokain i silikonske kurve, da bi na kraju - zabunom - platili glavom grehe očeva.
Da je serija „Tvrđava“ htela ozbiljno da pristupi temi - što, naravno, ni njoj ni producentu nije padalo na pamet - i svi drugi serijini likovi bi morali biti ili groteskne kreature ili njihove (jedva manje groteskne) žrtve. Jer pazite: ljudi koji grotesne likove uzimaju ozbiljno naravno da ne „zaslužuju“ ono što im se dogodilo, ali bi morali znati da im se to moralo dogodilo.
Žalosna je činjenica što su u početku lakrdijaška zbivanja koja su poslužila kao predložak za „Tvrđavu“ na kraju završila kao tragedija, ali ta tragičnost ne zabašuruje činjenicu da su idejni tvorci i huškači pičvajza bili (i ostali) groteskni improvizatori, jajare, lakrdijaši i najobičniji lopovi.
Ima u „Tvrđavi“ i scena felinijevskog tipa, poput one u kojoj Jovo Maksić (Nikica) - koji je u realnom životu izvukao glavu na Petrovačkoj cesti - gine u rimejku bežanije. I to bi bila završna reč.